Poteškoće u hranjenju
Nahraniti dijete, bilo na prsima, bilo na bočicu, ili mu pripremiti dobar obrok, jedan je od načina na koji majka konkretno izražava ljubav prema svojem djetetu.
Ponekad se javljaju poteškoće, nešto pođe krivo. Pokušajmo shvatiti zašto se to događa.
Da bi raslo, dijete mora biti hranjeno: radi se o nepogrešivom i jednostavnom instinktu.
No, ponekad se u tom nadasve prirodnom procesu mogu pojaviti sukobi. Već i tijekom dojenja. Iskustava pedijatara i dječjih psihologa otkrivaju neke primjere ponašanja koja odstupaju od uobičajenog.
Odbija dojenje…
Dojenče se noću budi i plače skoro svaki sat. Majka ga uvijek podiže iz krevetiće i stavi ga na prsa. Dijete nakratko prione uz prsa, a zatim ponovno počne vrištati. Ponekad ispljune mlijeko i majka se pita vrijedi li njezino mlijeko, treba li ga možda hraniti na bočicu.
Lako je zamijeniti djetetovu nagonsku želju za blizinom, maženjem i majčinom toplinom i pomisliti da ga samo treba nahraniti. Bilo da se hrani na majčinim prsima ili na bočicu, dijete ne plače uvijek zbog gladi.
Ako mama nastavi uvijek shvaćati djetetovu potrebu za ljubavlju kao glad, ono počinje odbijati mlijeko jer to nije ono što mu u danom trenutku treba. Epizode ponavljanog povraćanja i jače regurgitacije, koje nemaju kliničku podlogu, mogu značiti smetnje u odnosu majka-dijete.
Dijete nije samo želudac pun ili prazan, ono želi biti prihvaćeno kao osoba.
Majčino mlijeko nije samo hrana, iako majka može sebe samu svesti na funkciju koja joj je sudbinski određena jer svuda nalazi iste upute: jedini ispravni način prehrane za dojenče je na prsima, jer mu prehrana zamjenskim mlijekom može naštetiti (alergija).
Takav stav ne olakšava vlastiti izbor o načinu prehrane. Treba razmišljati ipak da je majka hranila dijete preko pupčane vrpce još dok ga je nosila u trbuhu, i ne treba pod svaku cijenu pred nju stavljati zadatak,koji ona drži preteškim, smatraju psiholozi.
Prelazak na dohranu
U čemu griješi majka?
Uzmimo primjer da se majka vraća na posao nakon što je dojenče navršilo sedam mjeseci. Iako je prehrana u dogovoru s pedijatrom razrađena do u tančine glede sastava i količine obroka, pravila ne trebaju uvijek biti odviše kruta.
Po povratku s posla provjerava se svaki obrok koji je dijete pojelo (ili nije), čime se opterećuje osoba, kojoj je dojenče bilo povjereno. Počinju poteškoće sa hranjenjem jer mama, kad ona hrani dijete, nastoji pod svaku cijenu da ono isprazni tanjur, broji svaku žličicu, a manje obraća pozornost na dijete.
Svaki izraz negodovanja ili odbijanja novog okusa sa strane djeteta predstavlja posebno opterećenje za majku.
Stav koji zauzima mama
Svako dijete ima svoju osobnost, izražava svoje potrebe, svoj ukus, svoj temperament. Pedijatri daju točne odredbe o sastavu hrane i pripremi obroka, ali previše kruto pridržavanje pravila može predstavljati rizik u odnosu djeteta prema hrani. Ukratko se može reći slijedeće: ako se vodi previše računa o tome što je na tanjuru, izgubi se iz vida dijete, njegovo raspoloženje, apetit i želja da ostane uz majku. Priprema se teren za buduće sukobe.
Upravo stoga, bez podcjenjivanja osnove za pravilnu prehranu, svaka mama bi trebala staviti na tanjur ono što joj se sviđa i što joj ne komplicira život. Manje se treba posvetiti hrani i primjeni pravila, a više djetetu. U tome se često griješi: mame već odrasle djece spoznaju svoje pogreške kad je prekasno, no nitko ih na to nije upozorio.
Događa se da malo dijete u dobi od 2-3 godine krene u jaslice, rodi se mali brat ili sestrica i ono počinje odbijati svaku krutu hranu - ne želi gristi ni žvakati. Psiholozi upozoravaju da se ne radi samo o regresiji jer dijete želi imati istu pažnju kao i novorođenče. Neka djeca kada se suočavaju sa promjenom – odlazak u jaslice, rođenje novog člana obitelji – a ta promjena izaziva određeni strah, prestaju žvakati, gristi, drobiti zubima hranu.
Slično se neka djeca fiksiraju na određenu vrst hrane dok sve drugo što im se do tada sviđalo, odbijaju. Primjerice, pojedu samo jelo crvene boje, a bijelo odbijaju.
Ovakav način ponašanja znak je za uzbunu roditeljima koji se moraju zapitati gdje su pogriješili kako bi izbjegli daljnji poremećaj.
Djetetovo odbijanje hrane ili fiksacija samo za jednu vrst hrane ne može se prevladati nastojanjem pod svaku cijenu da prihvati hranu koju neće jer postoji rizik da se otpor poveća, a odnos majka i djeteta se još više poremeti. Situacija se pogoršava i na kraju završava gotovo uvijek na isti način: dijete se opire hrani, buni se, odbija jesti ti što mu mama priredi, mama nastoji da dijete pojede obrok pod svaku cijenu, uznemirena je i ljuta protest djeteta se pojača.
Kroz neko vrijeme atmosfera za stolom postaje sve napetija, a dolazi i do drugih poremećaja kao što je djetetov san.
Zašto se to događa?
Dijete prihvaća hranu od dadilje, od tate, ali uvečer kada mama preuzme hranjenje zatvara usta i ne prihvaća obrok.
Sve što se događa je jedan način komunikacije s majkom, koju voli, ali ju kažnjava možda zato što je bila odsutna, ali može biti i način da ju izaziva, zabrine i naljuti. Postoji niz načina kojima će dijete zapitati majku: „Koliko me voliš?“. U čitavoj situaciji majka misli da ništa ne radi kako treba i osjeća se nedorasla zadaći koja je pred njom.
Hrana je važna, ali nije rješenje za sve koliko će dijete u danom trenutku pojesti – to će biti upravo ono koliko mu treba. Treba se udaljiti malo od djetetovih obroka i obratiti pozornost na ostatak njegovog svijeta i pružiti ljubav na drugi način: nježnošću, zanimanjem za njegov mali svijet za njegovu igru, zadovoljiti emocionalne potrebe djeteta.
Biti mama ne znači posvećivati svu pozornost onome što je na tanjuru i hoće li dijete to pojesti. Treba pokušati ići puno zahtjevnijim putem nego što je to priprema savršenog obroka.
Prim. Ružica Duplančić–Šimunjak, dr. med., pedijatar
